Tražiti smisao života kao rješenja vjekovne zagonetke je besmisleno. Treba tražiti i pronaći smisao vlastitog života, onaj mali motorić, ili bolje reći dinamo, koji će nas pokretati u željenom smjeru i koji će se sam to više puniti kako i mi budemo sve brže i sigurnije grabili naprijed i udisali život punim plućima.

Eto, upravo to je ono što meni nedostaje. Ona iskrica koja će pokrenuti motor i inicirati eksploziju svega onog što nosim u sebi, ali što nikako ne uspijevam uobličiti i upotrijebiti kako bih se osjećala potpunom, smirenom i zadovoljnom. Taj konstantni osjećaj nemira, nezadovoljstva, neispunjenosti, traganja za nečim boljim, većim... osjećaj koji me uporno nagriza kao što vrijeme nagriza željeznu konstrukciju, polako ali sigurno i nepovratno uništavajući bit onoga što sam bila i što jesam.

Zahrđalo, upravo tako se osjećam... konstrukcija mojeg života škripi na sve strane, ali ne izvana - već iznutra, unutarnji neprijatelj nagriza privid života koji sam si posložila u glavi i za koji sam, iako ne znam uopće ni zašto, uvjerena da upravo takav mora i biti, ni ne razmišljajući prihvatila da ja u životu ne mogu ništa više od ovoga što je sada i da moram tražiti istinsku sreću u malim stvarima, stvarima koje raduju druge ljude...

Ali ja uporno ne nalazim zadovoljenje moje istinske, duboko skrivene osobe... još uvijek ne znam koji je to ključ koji ću okrenuti i pokrenuti motor svojeg bića kako bi odvozila vožnju života u smjeru u kojem ću se duboko u sebi osjećati zadovoljnom... a možda taj ključ uopće ni ne postoji.

Možda sam osuđena na takav život bez ispunjenja nečeg što ni sama nisam sigurna što bi točno bilo... osuđena da vječno živim u potrazi za nečim što možda ni ne postoji, kao što su i vitezovi tražeći Gral proveli živote lutajući u uvjerenju da će pronaći nešto što možda, samo možda, postoji negdje dobro skriveno...
Možda je i taj put zapravo cilj sam po sebi... kakav god bio da bio.. Put traženja sebe, traženja Grala... život do kraja ispunjen nemirom i nepomirenjem...