Nisam ondje gdje bih htjela biti... točnije nisam onako kako bih htjela biti. Tonući u san, i to jedva, tek oko pola tri ujutro, stalno mi je jedna misao prolazila kroz glavu Nećeš uspjeti, zakazala si, podbacila si. Ja sam quitter. U biti postala sam quitter. Gadim se sama sebi. Štufa sam. Ništa mi se više ne da. Zasićena.
Nametnuvši si neke obaveze koje sam u danom trenutku, pred puno vremena, s radošću prihvaćala, sada su se pretvorile u težak teret koji mi je zakočio funkcioniranje mozga. A i tijela. I kako dani opako brzo odmiču sve mi je teže i teže ispunjavati te obveze, a pritisak činjenice da bih mogla jako zaribati ako ih ne izvršim me pritišće toliko da čak počinjem i dobivati napadaje panike. Nekad su takvi napadaji bili produktivni - danas su paralizirajući.
Ja sam perfekcionist. Da bih mogla funkcionirati u mojem životu sve mora biti posloženo tako da se ja između događaja, obveza i zadovoljstava, poput slijepca u vlastitome stanu - mogu kretati s lakoćom, zatvorenih očiju i bez razmišljanja kako ću od stvari A do stvari B. Čim nešto zašteka, zaštekam i ja.

Prije 10 godina, da me netko pitao kako vidim svoju budućnost za 10 godina, rekla bih mu jaku puno toga - no najvažnije - rekla bih da ću biti zadovoljna. Što očigledno - nisam.

Potajno se divim ljudima koji čvrsto i nepokolebljivo idu pravcem koji su si zacrtali u životu. Ja uvijek nađem neki off road koji me odvuče s pravocrtnog kretanja prema ciljevima. I to stvarno off road koji ima toliko prepreka i rupa da se na kraju ni ne mogu sjetiti točno kojim sam ja putem zamislila ići.

Trenutno sam na jednom... ali ono, jako daleko od prvotnog druma.... I kako put pod mojim nogama odmiče u nepoznatom smjeru ja se sve više i više bojim gdje ću to završiti. Do sada, nekim čudom, uvijek su ti čudni putevi i skretanja imali neki logičan, da ne kažem i sretan kraj. Sve odluke su nekako završavale dobro, iako su bile riskantne. No sada, crv sumnje u moje odabire se uvukao i nagriza malo pomalo moju vjeru u ispravnost mojih odluka. Ne samo u ovom trenutku, već preispituje sve važne odluke ikada donešene u mojem životu. Oslabljuje me taj konstantni unutarnji konflikt, konflikt izmežu mojih želja i realnih mogućnosti. Vanjskih i unutarnjih mogućnosti. Čini me nejakom i podložnom.

Off road je bio atraktivan u početku. Prvo skretanje je bilo odlučujuće, drugo skretanje je, čini mi se, kobno.
Da li zasićenje preprekama, pa čak i sitnim ali na svakodnevnoj bazi može dovesti do toga da postanemo lobotomirani, cijepljeni od racia i zdrave pameti, lijeni?
Nisam ja slaba... samo se prepustila...