Primjećujem da su mnogi već pisali o ovoj temi, i to obično dok je njihovo blogovanje bilo u samome zametku, objašnjavajući sebe i svoje motive, želje i namjere po pitanju pisanja bloga.  To se može uostalom odmah i uvidjeti po tematikama kojima se bave.

Zašto sam ja počela pisati blog? E, to zaista nisam sigurna više. Zapravo, blog sam otvorila još 2006. ali kako se nikako nisam uspijevala ulogirati, jednostavno sam odustala i zaboravila da ga imam.

A onda, prije par mjeseci sam se sjetila i išla malo čitati blogove. Zaista, otvorio mi se jedan sasvim novi svijet za koji pojma nisam imala da postoji. Svijet koji ima svoje poznate, uvjetno rečeno dobre i loše, stare i nove, lijeve i desne, romantičare i realiste, impresioniste i ekspresioniste....

Kao što i sam naslov kaže - ovo je zaista moj dnevnik, koji bih vjerojatno pisala i na papir, ali na žalost, nemam toliko vremena za to, pa sam odlučila da ovaj mali svijet bude mjesto gdje ću istresti svoje frustracije i zadovoljstva.

Blog je zaista dobro mjesto da oni, koji u životu i nemaju baš previše samopuzdanja slobodno iskažu svoje stavove koje se inače u real svijetu možda nikad ne bi usudili izgovoriti. Ili barem ne na način kako ih manifestiraju i izlažu ovdje.

 O sebi volim vjerovati da ovdje pružam identičnu sliku sebe, svojeg habitusa kakav inače i jest  u svakodnevici.

Toliko puta, kada čitam neke blogove i komentare, zapitam se da li su autori tih blogova upravo takvi kakvima se prikazuju na svojim blogovima? Recimo, teško mi je povjerovati da neki, koji se apsolutno arogantno postavljaju u odnosu na svoje čitaoce i  ne samo njih, već i na ostatak svoje okoline, maltene ih radeći budalama na redovnoj bazi držeći ih za "inferiorne", jesu takvi i u situacijama face - to - face... Ili neki koji se prikazuju moralistima, propovjednicima i vjernicima stvarno žive ono što i pišu.

Da se razumijemo, neke sam i upoznala uživo i uvjerila se da uistinu jesu onakvi kakvima se prikazuju. Ali, uvjerena sam da su takvi u manjini.

Da li  ta anonimnost budi ono najbolje ili ono najgore u ljudima? Sigurna sam da budi podjednako i jedno i drugo, samo o osobi zavisi u kojem će ju smjeru pisanje odvesti. Mnogi pišu o sebi i svijetu oko sebe na način da odaju onakvu sliku o sebi kakvima zapravo, na prvome mjestu, sami sebe žele doživljavati i kako žele da ih drugi doživljavaju.... Možda je to problem traženja vlastitog identiteta kako bi osoba samu sebe bolje upoznala i onda svoje ponašanje korigirala u stvarnome svijetu.

U punom se sjaju ovdje može vidjeti Id, Ego i Super Ego... Zapravo, bolno je za vidjeti koliko puta Id nadvlada jer vlasnika štiti apsolutna anonimnost.


I da li je upravo zbog ovog što sam navela, ovaj virtualni svijet i zajednica možda realniji od fizičkog svijeta u kojem egzistiramo i s kojim se hrvemo svaki dan? Ne, definitivno nije. Ovaj svijet zapravo, samo omogućuje maštovitosti i kreativnosti, uobličenoj frustraciji i radosti, da izađu u konstruktivnom obliku van iz okova  umova svojih autora.

Mislim da čak, iako to na prvi pogled i ne izgleda tako, ovakav način komunikacije sa svijetom nužno doprinosi, ionako rastućoj i sveprisutnoj, alijenaciji u ljudskim odnosima - upravo tom raku društva koji pojedinca ostavlja na vrištini svakodnevice potpuno bespomoćnog i jadnog.

I ne mogu a da se ne upitam -  da li bi svijet  možda postao malo bolje mjesto kada bi ljudi bili o sebi i drugima u stvarnosti iskreni kao što su na svojim blogovima?

Ili bi tek tada nastala apsolutna anarhija?