Ne griješiti prečesto. Kakav je to osjećaj?

Uhvatila sam se u retrospektivi vlastitih pogrešaka. Malih, velikih, opasnih, bezazlenih.... Kako nemam baš običaj gledati u prošlost prečesto i pretumbavati događaje po principu što bi bilo kad bi bilo, ovaj me val introspekcije i revizije duševnog stanja iznenada zatekao, naravno, onda kada mi to najmanje treba.

Počele su me progoniti greške iz prošlosti. I ne mogu ih se otarasiti. Kako je geda rekla u prošlom komentaru, tako bih se i ja najradije ispljuskala zbog svojih glupih pogrešaka. I ne mislim pri tome na nekakve blamaže u javnosti jer kad bih se i njima zamarala ne bih stigla živjeti uopće.
 Inače sam sklona valjanju gluposti i izvođenja pizdarija u javnosti, tako da sam se tu pomalo i navikla na vlastitu glupost.
Što je meni popiknuti se pred brdom ljudi, pametovati pa ispasti glupom, režati na bolju polovicu pred svima,  ne znati držati jezik za zubima pa slučajno opsovati pred nekima koji to i ne bi trebali čuti, divljati i tome slično... To je normalno za moje Uzvišeno Glupočanstvo.

Ali mislim na debele, masne, proganjajuće pogreške koje, ma koliko se trudila ne mogu izbrisati iz pamćenja.

Da li i vas proganjaju? Kako se nosite s time?

Ja sve teže i teže. Odjednom mi dođu na pamet, pa mi se grlo stisne a srce mi na trenutak stane pa počne divljački lupati i cijelo vrijeme me pritišće u grudima taj osjećaj da nešto moram ispraviti ali nikako ne nalazim ni načina ni modaliteta kako to napraviti.

Takve se greške ne mogu ispraviti.
A ima ih dosta.

Uvijek se tješim da ima ljudi koji i gore griješe od mene. Govorim sama sebi Oprosti prvo sama sebi pa će ti i Bog i Svijet oprostit... Ali ne pali... Onda krenem okrivljavati druge, situaciju, Boga sve svece za to što sam učinila jer se ne usudim obrušit sama na sebe onako kako vjerojatno i zaslužujem... Pa se onda vratim na izjedanje mozga i srca zbog toga što sam učinila, grizem si ruku, prste, čupam nervozno kosu, prije spavanja se tisuću puta okrenem u krevetu uvijek iznova proživljavajući svoju glupost.... Nemali broj puta sanjam kako ispravljam ono što učinih, kako odabirem neki drugi trenutak i neki drugi put.

Ali ujutro kada se probudim sve počne iznova.
I tako stalno u zadnje vrijeme.

Svi mi volimo misliti kako smo bezgriješni i uvijek pravedni iako duboko u sebi znamo da to i nije baš tako. Barem ja tako mislim. Kako su neke druge stvari krive za naše pogreške. I uglavnom tako i živimo. Ali što kada se pogreške počnu obijati o glavu, na bilo koji način?

Što onda?